-PRIREDIO:MILADIN VELjKOVIĆ
Ravni Kotari, jednolika, monotona i pusta nizina, smještena na mjestu gdje je uzana i izdužena teritorija Dalmacije najšira, sa svih strana se strmoglavo ruše prema moru – kako bi rekao Mirko Korolija. Tačnije, oni se protežu u neposrednom primorskom zaleđu, od italijanske granice kod Zadra pa do Podvelebitskog kanala na sjeveroistoku, na jug preko Benkovca linijom od Podvelebitskog zaliva do Skradina. „Slavni” Ravni Kotari čine neposredan nastavak „kršne” Bukovice, u kojoj bi „dugo zastao” svako ko bi u Dalmaciji, da ponovo citiramo pjesnika, „mimo mora i primorja, često zaparloženih jugovinom i nesnosnom vrućinom, tražio čista i sveža vazduha, zdravlja i lepote”. Istočno od Bukovice, pitome kotline Kninskog, Kosovog i Petrovog polja čine Kninsku krajinu, dok Kozjak, Svilaja, Prolog i Dinara okružuju i zatvaraju Cetinsku krajinu. Zapadno od Promine, prema moru se spušta kamenita Šibenička zagora. Ovi prostori, s izuzetkom Kninskog, Kosovog i Petrovog polja, nijesu raspolagali prirodnim predispozicijama – vodenim tokovima i plodnom zemljom – za intenzivnije bavljenje poljoprivredom, niti su bili bogati rudama, osim nešto manjih zaliha mrkog uglja u Siveriću kod Drniša, boksita u okolini Obrovca i Drniša, lapora u Ravnim Kotarima i kaolina i gipsa u okolini Knina; bili su skromni i siroti upravo toliko da budu nazvani „Pepeljuginim carstvom”. Njihov ukras činilo je tek nekoliko raštrkanih varošica: „bukovičko momče” Knin, koji je, za uspomenu na poslednjeg hrvatskog kralja Petra Svačića, sa sjedištem u ovom gradiću, i poraženom od ugarskog kralja Kolomana, zaslužio atribut „brata Kruševca car Lazarevog”, Benkovac, Obrovac, Drniš („Malo Sarajevo”)...
Srpski etnički prostor zahvatao je i Liku s Krbavom, Kordun i Baniju, sastavne djelove Primorsko-krajiške oblasti prema administrativnoj podjeli Kraljevine iz 1922. godine. Ove istorijsko-geografske oblasti, koje se prostiru između Slavonije i Dalmacije, poznate su pod zajedničkim nazivom Gornja krajina, a njihove granice mijenjale su se tokom istorije.
U srednjem vijeku, župa Lika obuhvatala je gornji i srednji tok istoimene rijeke, da bi se, vremenom, ustalilo shvatanje po kome je Lika područje između Kapele i Velebita. Tačnije, granice Like čine dinarske planine Velebit, Velika i Mala Kapela, Plješevica i izvorni djelovi Une i Zrmanje. U narodu, međutim, pojam Like uziman je mnogo šire, pa su, na primjer, Sremci govorili da Lika počinje „iza šidskog bresta”. Slavoncima je Lika bila područje iza Jasenovca, preko Save, a Zagrepčanima planinska teritorija iza Karlovca. Za Karlovčane, Lika je počinjala iza Ogulina, a za Ogulince tek iza Plaškog. Postoji i podjela Like na gornju ili sjevernu oko Otočca, srednju oko Gospića i donju ili južnu oko Gračaca.
Središnji dio Like činilo je kraško, 565 metara visoko, Ličko polje. Prostirući se na površini od 460 kvadratnih kilometara, Ličko polje bilo je tri puta veće od Krbavskog (150 kvadratnih kilometara) i šest puta veće od Gackog polja (80 kvadratnih kilometara). Srbi, koji su zauzimali pretežno jugoistočne, istočne, sjeveroistočne i središnje krajeve Like, a imali svoje veće enklave i u otočačkoj, ogulinskoj i vrbovskoj opštini, živjeli su kako na teritorijama ovih polja, tako i u Koreničkom, Lapačkom, Gračačkom, Plaškom i Mazinskom polju. Osim rijeka ponornica (najveće su Lika, dužine 78,1 km i Gacka, dužine 22 km), koje pripadaju jadranskom slivu, jedna od karakterističnih odlika ovog kraškog terena su i mnogobrojne pećine (npr. pećina Samograd kod Perušića i Pčelina pećina kod Medka), jame, vrtače, uvale, škrape. I, naravno, prekrasna Plitvička jezera. Zadivljen njihovom ljepotom, Josip Horvat je zabilježio da putnik ostaje zapanjen kada prvi put ugleda Plitvička jezera, ma koliko o njima prethodno slušao i bio pripremljen za izuzetan doživljaj. Ona liče na rajski vrt u kome vlada mir i blaženstvo, čovjeka čine bezbrižnim i slobodnim. Njihov uticaj na psihu toliko je snažan da „i najdosadniji čovjek postaje tu pjesnik”. Plitvičkih jezera ima ukupno 17 i dijele se na Gornja i Donja. Izlivajući se jedno u drugo i ulivajući se u Koranu, stvaraju oko 40 kaskadnih slapova. U blizini glavnog jezera Kozjaka „Društvo za uređenje i poljepšavanje Plitvičkih jezera i okolice”, osnovano 1893. godine, podiglo je već 1896. hotel. Godine 1921. taj hotel je preuređen i osavremenjen, tako da su turisti dobili mogućnost da u njegovim komfornim sobama osvijetljenim električnom energijom, kupajući se i vozeći se čamcem po jezerima, uživajući u prirodnim ljepotama, prijatno provedu dane odmora. Sredstvima iz budžeta Ministarstva šuma i rudnika u iznosu od 25.000 dinara, podignuti su novi mostovi na jezerima, jezera su očišćena, uređeni su putevi i izvršene razne druge neophodne popravke. Zahvaljujući tome, Plitvice su 1922. godine ugostile 793 gosta iz Kraljevine SHS, i to 320 iz Hrvatske i Slavonije, 68 iz Srbije, 7 iz Slovenije, 20 iz Bosne, kao i 7 gostiju iz Austrije, 148 iz Čehoslovačke, 3 iz Engleske, 7 iz Francuske i 2 iz Italije.
(NASTAVIĆE SE)